Pre mesec dana, na poziv drugarice, prijavila sam se da trcim maraton od 5 km. Poziv me je obradovao jer sam to i pomisljala vec, ali sam bila lenja da se i prijavim. Sada me je ona motivisala i krenula sam sa trcanjem. Uplatila sam registraciju od 30 eur. Naravno, prvi osecaj nakon uzbudjenja je bio – ali Lana pa gde ces ti da trcis, par puta si pokusala i odustala si brzo. To je tebi dosadno, a i bices smesna ljudima kada te vide da trcis. Drugo, nemas ni snage, dok setas uzbrdo zadises se i jedva dodjes do vazduha. Ne znas ni kako da drzis telo, da li da trcim na prstima, ili da spustam pete na zemlju. Mnogo “problema”. Stavila sam po strani sve te glasove koji uvek sire negativne misli i mahnula im. Odoh ja da trcim.
I evo vec mesec dana ja svakog drugog dana izadjem na trcanje. To uglavnom bude svakog drugog dana, negde oko 6:30 ujutru i ubrzo sam shvatila da je to nesto najbolje sto sam mogla da uradim za sebe u poslednje vreme. Uvek sam bila jutarnji tip i volela to svoje vreme dok ostatak sveta spava. Trcanje i osecaj nakon trcanja su doneli neki mir. Makar tog dana. I radost da cu dva dana nakon toga ponovo izaci da trcim. Veoma cesto prvi minuti budu bas naporni i pomislim da li sam uopste napredovala. Ali jesam,, osecam.
Uglavnom, danas dok sam trcala prolazila sam ulicama koje su bile ravne, bez uspona. Postoje dve ili tri paralelene dugacke ulice u mom kraju Kukakiju. Dok sam trcala razgledala sam radnje, koje sam ranije uglavnom ignorisala. Shvatila sam da ima dosta radnjica garderobe, keramike, biljaka koje nisam nikada posetila i javila se zelja da to obavim u skorije vreme.
Do sutra, cao!