Ljudi se prema nama ponasaju lepo ili manje lepo, u zavisnosti od njihovog stanja. Nekada lose raspolozenje sam tumacila koje je neko imao dok je bio u mom drustvu, kao odraz osecanja koje ima prema meni. I to sam uvek licno shvatala i to me je uvek cinilo manje vrednom. A uvek je ostalo bez ikakvih pitanja sa moje strane i samo moje interpretacije da su stvari bas takve.
Ovih dana razmisljam kako osoba koja je ucinila nesto lepo za drugu osobu bi trebalo da bude normalana prirodna stvar izmedju dvoje ljudi. Medjutim cesto ta druga osoba oseca potrebu da se zahvali na tom cinu, nekim delom, nekom uslugom koju zeli da obavi. Prvoj osobi to naravno ne smeta, zahvali se i prihvati ponudu jer izazi u susret ovoj drugog.
ALi sve to me navodi na misljenje zasto to radimo, osecamo potrebu da se zahvalimo. Zar to nije normalno ponasanje, zar to tako nije normalno,…