Ciji vas je odlazak poznate licnosti najvise pogodio? Sa cijim radom i karakterom ste se najvise identifikovali? Mozda se niste ni identifikovali sa njima, ali vam je njihov rad bio dragocen i to potvrdili kada su nas zauvek napustili. Tada, veoma cesto nastane osecaj da smo mogli u proslosti vise da ih pratimo, vise da znamo o njima, vise da osvescujemo njihov uticaj koji su imali na vas. Nazalost, vecina “moglo je ovako” nije ni bilo moguce ali zal uvek ostane.
Ova misao, o odlasku dragih ljudi me je navela na pisanje; proslo je vise od mesec dana kako nas je napustio Dejan Tiago Stankovic, a ja i dalje mislim na njega. Moje misli imaju ovakav nekakav sled :Jednog dana se pitam da li je stvarno “otisao”, drugog se stresem na pomisao da svi mi umiremo i da se to cesto desava iznenada, a treceg dana gledam njegove intervjue i gostovanja koje su na srecu na internetu, koje za njegovog zivota nisam stigla da odgledala. To ce za mene biti neka zaokruzena celina, misleci da cu ga bolje upoznati ukoliko sve to pogledam. Isto tako, pomislim i da cu postati pametnija jer se svaka rec nakon necije smrti meri i vrednuje vise. Trazi se neki nagovestaj njegove smrti, da li je pominjao nesto da li se zalio na zdravstene probleme i da li eto tako i neko sa uvek saljivim ostvrtom na stvarnost isto tako umire, kao i svi ostali.
Njegova smrt me je pogodila kao da je neko rodjeni mi umro. Kako dolazi do takvog osecaja? Kako kada te osobe nikada nismo ni upoznali? Izleda da je dovoljno da nam neko prija, da nas nasmeje, da volimo da cujemo sta bas on ima da kaze na neku temu, da se nadamo da cemo cuti nesto bas dobro i da cemo njegovo mislenje prisvojiti kao svoje, i sakriti izvor te genijalnosti.
Krecem sa citanjem njegovih knjiga ali me u tome sprecava zelja da ga kroz intervjue, kolumne i gostovanja bolje upoznam i osetim njegov duh, humor i nacin razmisljanja. Sve to, cini mi se, znaci ce mi u trenucima dok ga citam.
Isto tako, 2016. godine umro je Dejvid Bouvi. Iako je on bio stariji od Tiaga, ta vest me je pogodila. Secam se da sam podelila sa drugaricom svoja osecanja i da smo obe osetile isto. I nakon vise godina, kad god da pominjemo, vratimo se na momenat njegove smrti i potvrdjujemo ta osecanja, kao da iznova ubedjujuemo jedna drugu da smo obe isto osetila. Verovatno nam je i ta cinjeninca bila cudna, kako to da obe osecamo isto za nekim ko nam nije ni blizak, ciji nijedan koncert nismo uzivo videle, koga cak vise nismo ni toliko intenzivno pratile. Cesto imamo utisak da slavni a vecinom i bogati, ,ne umiru na nacin kao svi mi ostali smrtnici. Oni sebi mogu dozvoliti razne skupocene preglede, najbolje lekare. Ali ovaj, ni to na kraju ne moze pomoci.
Jos jedna osoba i njen odlazak su ostavile veliki trag. To je bila smrt Nebojse Glogovca. Plakala sam, gledala filmove, slusala intervjue i prisecala se njegovih nastupa u JDP-u i jednog slucajnog susreta u velikom marketu na Cvetnom trgu u Beogradu. Stajala sam i cekala da platim i u tom trenutku okrenula i videla njegove oci koje su se uvek smejale. Njegovo lice koje je ulepsalo moj dan, taj jedan sekund neke neverovatne iskrene detinje radosti. Da li takav osecaj nastaje bas zato sto takve ljude i nemamo srecu da upoznamo u svom zivotu. Bas je boleo njegov odlazak. U jednom trenutku sam osetila potrebu da potrazim njegov grob u Aleji velikana. Tom prilikom sam naisla na sve ostale velikane naseg kulturnog zivota.
Ovo jeste bio neki miks domacih i inostranog autora, kao neki presek ljudi koji su otisli i o kojima jos uvek mislimo.